_Dijagnostika treniranosti sportista.jpg "Dijagnostika treniranosti sportista")
U sportskoj tehnologiji svakodnevno se susrećemo sa pojmovima koji opisuju utvrđivanje stanja objekata tj. sportaša. Ovo je iz razloga što jedino ako raspolažemo nekim objektivnim pokazateljima o stanju sportaša, možemo relevantno govoriti o planiranju, nadzoru pa i upravljaju sportskim treningom. Takvo objektivno utvrđivanje stanja direktno je povezano s pokazateljima koji se mogu utvrditi, provjeriti i po želji ponoviti, odnosno promijeniti.
Pod realnom pretpostavkom da za utvrđivanje stanja antropoloških sklopova želimo objektivnost podići na najvišu moguću razinu, jednostavno moramo ono što nas zanima objektivno izmjeriti, tj. opisati neko svojstvo sportaša nekim numeričkim obilježjem.
Dijagnostika treniranosti sportista
Dijagnostika treniranosti sportista predstavlja neizostavni dio procesa planiranja, kontrole i realizacije trenažnog procesa. Namijenjena je svim onima koji prepoznaju potrebu da na savremen, naučno zasnovan i verifikovan način pristupe provjeri svog trenutnog fizičkog stanja i da na osnovu toga isplaniraju buduće korake.
Odabir pojedinih testova ili formiranje grupe testova, vršimo na osnovu dogovora sa klijentom/sportistom/trenerom, a prema unaprijed definisanim ciljevima. U odnosu na ciljeve, testiranja mogu biti u funkciji:
- Utvrđivanje trenutnog stanja sportske forme ispitanika i informisanja trenera s tim
- Kontrola i ocjena kvaliteta realizacije trenažno – transformacionog procesa (dobijamo podatke da li su nastale promjene u skladu sa planiranim i usmjerenim trenažnim procesom)
- Praćenje razvoja motoričkih sposobnosti djece (pored motoričkih testova, sastavi dio ovog procesa je zdravstvena kontrola sa praćenjem posturalnog statusa i identifikacija eventualnih deformiteta:kičma, stopala). Redovno praćenje omogućava pravovremeno uočavanje eventualnih neuravnouteženosti u motoričkom razvoju, čime se olakšava rad na korekciji kao i kontinuirano praćenje dinamike napretka.
- Edukacije trenera i sportista (kvalitetno interpretirani rezultati testiranja omogućuju uvid u slabosti ispitanika, sagledavaju specifične zahtjeve izabranog sporta i nude mogućnost primjene optimalnih opterećenja za razvoj željenih sposobnosti).
- Kontrole i praćenje rehabilitacionog procesa (početna mjerenja omogućavaju sagledavanje postojećeg stanja, dok su kasnija mjerenja u funkciji procjene napretka u oporavku i adekvatne korekcije plana rada).
Termin sportska dijagnostika će u ovom prilikom, biti podjeljen na dva segmenta: mjerenje(morfoloških karakteristika i komponenti tjelesnog sastava) i testiranje(motoričkih sposobnosti).
Mjerenje i testiranje su postupci kojim se objektima (entitetima, ispitanicima)
pridružuju brojevi ili oznake prema određenim pravilima u skladu sa razvijenosti mjernog svojstva (atributa, karakteristike, obilježja) čime se postiže njegova kvantifikacija ili klasifikacija.
Razlika između mjerenja i testiranja je u tome što je:
Mjerenje DIREKTNO – predmet mjerenja i mjerna jedinica imaju ista svojstva (antropometrijske mjere i tjelesni sastav – npr. tjelesna visina (cm), tjelesna težina (kg), masno tkivo (kg) ...)
Testiranje INDIREKTNO – predmet mjerenja i mjerna jedinica nemaju ista svojstva (motoričke sposobnosti – npr. eksplozivna snaga nogu mjeri se testom skok u dalj čija je mjerna jedinica centimetar) .
Potrebno je znati da mjerenje i testiranje nisu jedini načini za dolaženje do podataka o ispitanicima u sportu. Postoje još neke tehnike, koje nisu predmet ovog seminarskog, ali ću ih opak navesti:
- Posmatranje
- Anketiranje
- Intervju
- Skaliranje
- Sociometrijska tehnika
Utvrđivanje zdravstvenog stanja - anketiranjem
Svakako da dobrobiti koje donosi fizička aktivnost daleko nadmašuju potencijalne rizike. Ipak, postoje određeni rizici pre svega vezani za povrede lokomotornog aparata i neke kardiovaskularne probleme (infarkt miokarda, itd). Da bi se maksimalizovali pozitivni efekti i ujedno minimalizovali rizici potrebno je dijagnostikovati stanje učesnika u vježbanju, odnosno utvrditi nivo pojedinih parametara stanja treniranosti.
Najutjecajnija organizacija na svetu – ACSM, koja proučava zdravlje i fizičko vježbanje, osnovana 1954. i koja broji preko 20.000 članova, smatra da su tri najbitnija njena zadatka:
- Popularisanje fizičkog vježbanja koji predstavlja jedan od osnovnih zdravstvenih ciljeva
- Proces identifikacije osoba sa povišenim „vježbovnim“ rizikom i
- Kako brzo, jeftino i kvalitetno „skenirati“ učesnike, tj. utvrditi njihovo zdravstveno stanje.
Testiranje obuhvata :
- Pripremu za test (zakazivanje testiranja, informisanje o neophodnim preduslovima, vremenu i načinu testiranja, odabir odgovarajuće metode, upoznavanje ispitanika sa zadacima testova.
- Testiranje.
- Analiza dobijenih rezultata
- Prikaz i interpretacija rezultata
- Prikaz uporednih rezultata
Dijagnostički postupci mogu biti inicijalni (na početku nekog razdoblja, npr. sezone), tranzitivni (u tijeku tog razdoblja) i finalni (pri kraju nekog razdoblja). Inicijalno i finalno testiranje se provode jednom, dok bi tranzitivno bilo dobro provoditi više puta. Na taj način plan treninga može biti korigiran zbog povratnih informacija koje dobivamo testiranjima.
Kod odabira testove bitno je da oni budu relevantni za pojedinca ili ekipu koja se testira. Naravno da rekreativac i profesionalni sportaš ne mogu provoditi isti skup testova. Isto vrijedi i za sportaše različitih sportova. Testovi moraju imati određene karakteristike kako bi njihova primjenjivost imala smisla. Mora se raditi o pouzdanim testovima koji objektivno mjere tačno one sposobnosti koje i trebaju mjeriti.
Od same provedbe testiranja bitno je paziti na slijedeće detalje. Testiranja bi se uvijek morala odvijati u sličnim uvjetima – ista podloga, isti vremenski uvjeti, isti način mjerenja, isti redoslijed testova, slični i unaprijed određeni odmori koji omogućavaju da umor ne narušava rezultate, jasna demonstracija i opis testova te po mogućnosti isti mjeritelji. Uz sve to ispitanici moraju biti kvalitetno zagrijani i pripremljeni za provođenje testova. Odstupanja od ovih zahtjeva ne pružaju jednake uvjete u dva različita mjerenja, te se na taj način dobiveni rezultati ne mogu objektivno uspoređivati. Npr. provođenje testova na suhoj/mokroj umjetnoj travi (različiti vremenski uvjeti) ili provođenje testova na parketu/nogometnom igralištu (različita podloga) pružit će različite rezultate.
Posljednji korak kod dijagnostike treniranosti predstavljaju analiza i prezentiranje rezultata sportašu/rekreativcu, njegovim roditeljima ili njegovom stručnom timu (ukoliko se radi o profesionalnom sportašu). Uobičajeno je da se rezultati uspoređuju sa prosječnim i modelnim vrijednostima. Modelne vrijednosti predstavljaju rezultate vrhunskih sportaša u uzrastu testiranog sportaša ili rezultate kojima težimo. Usporedbom sa takvim rezultatima dolazimo do spoznaje o slabim i jačim stranama testiranog pojedinca. Na slici je prikazan jedan od načina na koji možemo prezentirati rezultate.
style="display:block; text-align:center;"
data-ad-layout="in-article"
data-ad-format="fluid"
data-ad-client="ca-pub-3680394444982515"
data-ad-slot="6919562611">
Antropološke dimenzije
Antropologija je naučna disciplina koja u najširem kontekstu opisuje čovjeka i njegova svojstva, kao i relacije različitih dimenzija koje možemo kod čovjeka prepoznati. Osnovna metodološka orjentacija svih nauka koje se bave čovjekom je interdisciplinarni pristup izučavanja ličnosti.
- Kognitivne sposobnosti : ovo je skup dimenzija karakteriziran sposobnošću središnjeg živčanog sistema u pronalaženju adekvatnih poznatih odgovora u urgentnim uvjetima, rješavanju novonastalih situacija kao i sposobnost brzog učenja.
- Konativne karakteristike: svrstavamo ih u osobine ili crte ličnosti. Odlikuje ih to što suodgovorne za modalitete ljudskog ponašanja.
- Morfološke karakteristike : longitudinalne (rast kostiju u dužinu- visina tijela, dužina ruke, noge); transverzalne (rast kostiju u širinu); masa tijela; potkožno masno tkivo.
- Sociološke karakteristike : radi se o dimenzijama koje određuju primarne reakcije pojedinca prema različitim socijalnim vrijednostima. Pod velikim utjecajem su kognitivnih i konativnih karakteristika, ali ipak radi se o vrlo specifičnim osobinama koje posjeduje svaki pojedinac.
- Motoričke sposobnosti : veći broj sposobnosti koje su utvrđene na različite načine a odgovorne su za kvalitetu gibanja i uspješno rješavanja kretnih zadaća. (koordinacija, agilnost, fleksibilnost, preciznost, brzina, snaga).
- Funkcionalne sposobnosti: proučavanje funkcija organa i organskih sistema, kao i njihove interakcije. (kardiovaskularni, respiratorni sistem, lokomotorni, nervni).
- Motivacijska struktura: motivi su sve što čovjeka pokreće na aktivnost i usmjerava njegovo djelovanje u određenom pravcu.
Tjelesne dimenzije i kompozicija
Američka asocijacija za zdravlje, fizičko vaspitanje, rekreaciju i ples AAHPERD – American Alliance for Health, Physical Education, Recreation and Dance (1989) navodi tzv. komponente fizičkog fitnesa, između ostalih i tjelesni sastav (body composition). Tjelesni sastav predstavlja procent masnog, mišićnog i koštanog tkiva u ukupnoj tjelesnoj masi. Poznavajući tjelesnu masu ispitanika, ove veličine se mogu izraziti i u kilogramima. Od najvećeg značaja u praksi su procenat masnog i mišićnog tkiva.
Korekcija tjelesnog sastava se često poistovjećuje sa smanjenjem tjelesne mase, što je pogrešno. Previđa se da smanjenje tjelesne mase, ne znači istovremeno i smanjenje procenta masnog tkiva, jer se smanjenje može desiti i na osnovu smanjenja mišićnog tkiva, što nije dobro. Suština programa u kojima se koriguje tjelesni sastav odnosi se na smanjenje masnog, uz očuvanje ili uvećanje mišićnog tkiva. Postoje i slučajevi kod izrazito mršavih osoba gdje je indikovano povećanje tjelesne mase, i to prije svega na račun povećanja mišićne mase, uz eventualno malo povećanja masnog tkiva.
Primjeri mjerenja nekih morfoloških karakteristika po metodi Internacionalnog biološkog programa:
Tjelesna težina: mjeri se vagom postavljenom na horizontalnu podlogu. Ispitanik, bos i svučen, stane na sredinu vage i mirno stoji u uspravnom stavu. Kada se kazaljka na vagi umiri, rezultat se čita sa tačnošću od 0,5 kg (zaokružuje se na nižu vrijednost).
Obim grudi, srednji: Srednji obim grudnog koša mjeri se metalnom mjernom trakom. Pri mjerenju ispitanik je samo u gaćicama i stoji u uspravnom stavu sa rukama opruženim niz tijelo. Mjerna traka mu se obavije oko grudnog koša uspravno na osovinu tijela, prolazeći horizontalno kroz tačku pripoja 3. i 4. rebra za grudnu kost. Rezultat mjerenja se čita kada je grudni koš u srednjem položaju (pri kraju normalnog izdisaja, odnosno, u pauzi između izdisaja i udisaja). Rezultat se čita sa tačnošću od 0,1 cm.
Obim nadlaktice opružene: Obim nadlaktice opružene ruke mjeri se metalnom mjernom trakom. Pri mjerenju ispitanik je u gaćicama i stoji u uspravnom stavu sa ležerno opuštenim rukama niz tijelo. Mjerna traka se obavije oko lijeve nadlaktice upravno na njenu osovinu na nivou koji odgovara sredini između akromiona i olekranona. Rezultat se čita sa tačnošću od 0,1 cm..
Obim nadlaktice savijene: Obim nadlaktice savijene ruke mjeri se metalnom mjernom trakom. Pri mjerenju ispitanik je u gaćicama i stoji u uspravnom stavu sa lijevom rukom savijenom u laktu, dok je dvoglavi mišić (m. biceps brachii) napet. Mjerna traka se obavije oko nadlaktice u visini njenog najvećeg obima. Rezultat se čita sa tačnošću od 0,1 cm..
Obim natkoljenice: Obim natkoljenice mjeri se metalnom mjernom trakom. Pri mjerenju ispitanik je u gaćicama i stoji u uspravnom stavu. Mjerna traka se obavija oko mjesta najvećeg obima natkoljenice u njenoj gornjoj trećini. Gornja ivica trake sa zadnje strane treba da dodiruje glutealnu brazdu. Rezultat se čita sa tanošću od 0,1 cm.
Kožni nabor na leđima: mjeri se kaliperom podešenim da pritisak vrhova krakova na kožu bude 10 gr/mm2. Pri mjerenju ispitanik je u gaćicama i stoji u uspravnom stavu sa ležerno opuštenim rukama niz tijelo. Mjerilac palcem i kažiprstom ukoso odigne nabor kože neposredno ispod donjeg ugla lijeve lopatice, pazeći da ne zahvati i mišićno tkivo, obuhvati nabor kože vrhovima kalipera
(postavljenim niže od svojih prstiju) i uz pritisak od 10 gr/mm2 pročita rezultat.
Mjerenje se vrši tri puta, a kao konačna vrijednost uzima se centralna vrijednost. Rezultat se čita sa tačnošću od 0,1 cm.
Kožni nabor na trbuhu: Kožni nabor trbuha mjeri se kaliperom podešenim da pritisak vrhova krakova na kožu bude 10 gr/mm2. Pri mjerenju ispitanik je u gaćicama koje su malo spuštene i stoji u uspravnom stavu sa ležerno opuštenim rukama niz tijelo i relaksiranim trbuhom. Mjerilac palcem i kažiprstom horizontalno odigne nabor kože na lijevoj strani trbuha u nivou pupka i 5 cm u lijevo od njega, pazeći da ne zahvati i mišićno tkivo, obuhvati nabor kože vrhovima krakova kalipera (postavljenih medijalno od svojih vrhova prstiju) i uz pritisak od 10 gr/mm2 pročita rezultat. Mjerenje se vrši tri puta, a kao konačna vrijednost uzima se centralna vrijednost. Rezultat se čita sa tačnošću od 0,1 cm.
Tjelesna kompozicija:
- učešće tečnosti (%)
- učešće masti (%)
- mišićna masa
- koštana masa
- masa masnog tkiva
- brzina metabolizma
- indeks tjelesne mase
Tjelesni sastav se može mjeriti posredno, na osnovu mjerenja potkožnih nabora na nekoliko karakterističnih mjesta na tijelu. Iz tih podataka, pomoću jedne od postojećih formula, se izračunava procenat masnog tkiva. Postoji mogućnost gdje je za izračunavanje dovoljno izmjeriti samo dva kožna nabora, različita u odnosu na pol, i to: kožni nabor na natkoljenici i na lopatici za muškarce i kožni nabor na iliadičnom grebenu karlične kosti i na tricepsu nadlaktice za žene.
Motoričke sposobnosti, testovi i funkcionalna dijagnostika
Motoričke sposobnosti se obično definišu kao indikatori nivoa razvijenosti osnovnih kretnih dimenzija čovjeka koje uslovljavaju uspješnu realizaciju kretanja, bez razlike da li su to sposobnosti stečene treningom ili ne.
Jedan od najviše citiranih modela latentnog motoričkog prostora čovjeka je model Zaciorskog (1975). Pomenuti autor je izdvojio sedam esencijalnih fizičkih svojstava sportiste (snagu, brzinu, izdržljivost, koordinaciju, ravnotežu, preciznost i gipkost) i u okviru svake motoričke sposobnosti definisao nekoliko oblika njenog manifestovanja. Istina, klonio se empirijskog pristupa u proučavanju motorike čovjeka i rad uobličio prevashodno kao materijal teorijsko-bibliografskog karaktera.
Među najčešće korištenim funkcionalnim testovima, koji se upotrebljavaju u području sporta, postoji velik broj različitih motoričkih testova. Ovi testovi procjenjuju različite psiho-fiziološke sposobnosti organizma, koje su rezultat bio-fiziološkog kapaciteta, psiho-socioloških faktora (npr. motivacija, agresivnost) i određenih usvojenih motoričkih znanja (sportske tehnike). Motorički testovi su pouzdan pouzdan instrument za mjerenja koji se na žalost u sportsko – medicinskoj praksi nedovoljno koristi.
Osnovni problem kod motoričkih testova je činjenica da objektivno izmjeren rezultat (npr. vrijeme trčanja na 60 m) po pravilu integriše više različitih faktora (mišićnu silu, koordinaciju, tehniku motivaciju).
Ukoliko se žele analizirati pojedinačni faktori, koji su kod nekog sportiste natprosječni, često moramo koristiti velike baterije motoričkih testova ili pribjeći klasično koncipiranoj funkcionalnoj dijagnostici. Drugi problem kod motoričkih testova je velik broj originalnih testova i njihovih modifikacija (gotovo da nema istraživača i praktičara na ovom području koji nije "izmislio" neki motorički test, od kojih su neki pokazali svoju vrijednost i opravdanost za dalju primjenu. Međutim, veliki broj tih testova je pokazao i veoma sumnjive vrijednosti). Osnovna prednost motoričkih testova je njihovo brzo i relativno jeftino izvođenje, te su iz tih razloga pogodni za masovnu implementaciju pri čemu njihova velika varijabilnost ne predstavlja smetnju.
Iz ovog razloga savremena sportska dijagnostika mora da bude bazirana na pronalaženju najadekvatnijih testova koji čine kombinaciju motoričkih sposobnostii biofiziološkog- energetskog kapaciteta. Osnovni cilj je da ukaže (informiše) o mogućnosti i značaju korištenja motoričkih testova u funkcionalnoj dijagnostici i uzajamnoj povezanosti raznih bio-fizioloških pokazatelja, sa nekim od primjenjivanih testova.
Da bi se kvalitetan plan i program treninga u vrhunskom sportu izradio i uspješno proveo, nužno je imati uvid u specifične zahtjeve pojedinoga sporta ili sportske discipline te uvid u aktualno stanje relevantnih sposobnosti, osobina i znanja sportaša i sportske skupine. Zbog toga valja utvrđivati i pratiti one morfološke, funkcionalne, biokemijske, biomehaničke, bazične i specifične motoričke te psiho-sociološke pokazatelje koji će omogućiti uspješnu dijagnostiku inicijalnih, tranzitivnih i finalnih stanja treniranosti u funkciji postizanja i očuvanja vrhunskih sportskih rezultata. Na temelju dijagnosticiranih veličina, odnosno prepoznavanja dobrih i loših strana treniranosti jednoga sportaša ili sportske skupine, mogu se postaviti ciljevi i zadaće trenažnoga postupka te programi za pojedine cikluse u kojima se sportska priprema odvija.
Efekti treninga mogu se utvrditi jedino mjerenjem i vrednovanjem onih komponenata ili dimenzija treniranosti na koje se treningom željelo utjecati. Zbog toga se primjenom objektivnih postupaka dijagnosticiranja (testiranje, mjerenje i vrednovanje), kao i subjektivnim procjenama nastoji utvrditi efikasnost prethodno provedenoga trenažnoga postupka.
