U domaćoj stručnoj literaturi se kao najobuhvatnija definicija sporta navodi definicija profesora Ljubiše Lazarevića: "Psihologija sporta je nauka koja proučava psihološke aspekte svih oblika i sadržaja fizičke kulture i ponašanja svih učesnika u njima sa ciljem da opiše, objasni, predvidi i kontroliše ta ponašanja kako bi bila usmjerena u pravcu postizanja lične i sportske kompetentnosti."
Ova definija je najkompletnija jer definiše psihologiju sporta kao primjenjenu granu Psihologije kao nauke i koja, prema našem iskustvu zapravo predstavlja psihologiju u malom. Ovakav zaključak smo donijeli nakon rada u praksi i susreta sa brojnim problemima sa kojima se svi sportski akteri suočavaju. Naime, akteri u sportu nisu samo sportisti (mada su oni svakako u centru pažnje), već i treneri, sudije, navijači, roditelji, publika, stručnjaci pomažućih profesija koji rade u sportu, pa i ljudi zaposleni u klubovima i savezima.
Psihologija sporta je kompleksna disciplina koja zahtijeva poznavanje mnogih drugih oblasti psihologije (Psihologije ličnosti, Socijalne psihologije, Psihološke prevencije, Psihologije međuljudskih odnosa, itd) ali i dobro poznavanje i intergaciju znanja i pristupa i drugih nauka kao što su medicina, pedagogija, sociologija, itd - tzv. "holistički pristup".
Navedenu definiciju od ostalih izdvaja i akcenat stavljen na lično usmjeravanje. Ova stavka je naročito značajna jer se njom izbjegava karakteristična greška u sportu, kojoj je sklona većina trenera klubova, roditelja, ali nažalost i nedovoljno upućenih psihologa, a to je da je "cilj svakog sportskog takmičenja pobjeda". Ovakvim pristupom možete imati taktički ali ne i strateški uspjeh, odnosno, dobićete "hibridnog" sportistu, koji će trenutačno bljesnuti i osvojiti neko prvenstvo ili medalju i poslije toga ga više nigdje nećete naći.
style="display:block; text-align:center;"
data-ad-layout="in-article"
data-ad-format="fluid"
data-ad-client="ca-pub-3680394444982515"
data-ad-slot="6919562611">
Odličan primjer za ovo je Sven Hanavald,ski-skakač, prvi i jedini čovjek kom je pošlo za rukom da osvoji "Turneju četiri skakonice" nakon 50 godina i koji je te godine bio proglašen za sportistu godine sa 90% glasova dok je sam Mihajl Šumaher dobio 10%! Priča, naravno, ima i epilog. Slijedeće dvije sezone, Svena Hanavalda nije bilo nigdje i postizao je rezultate koji bi bili nedostojni i sasvim prosječnog takmičara. Nakon toga slijedi mentalna kriza, odlazak na psihoterapiju i potpuno povlačenje iz profesionalnog sporta na određeni period. Da li je povlačenje konačna odluka ostaje još da se vidi ali su godine u kojima je Sven imao sve neophodne i najbolje predispozicije nepovratno izgubljene. Evo ilustracije zašto je psihički plan toliko važan.
U fizičkoj kulturi je zakletva "U zdravom tijelu zdrav duh". Ali, razmislite malo šta se dešava ako je tijelo zdravo a duh iz nekog razloga zatrovan? Da li takva osoba zaista može biti vrhunski sportista i čovjek koji je zadovoljan sobom i svojim rezultatima? Naš stav je da ne može.
Pobjeda, naravno, jeste važna ali nikako ne može biti važnija od čovjeka - u ovom slučaju sportiste. Poenta pobjede nije u "priželjkivanju smrti komšijine krave". Ono što je smisao svake pobjede je izazov, da budete bolji od samog sebe i da dokažete sebi da ste sposobni za rezultate i podvige koje niko od vas ne očekuje, pa ni vi sami i da na taj način steknete samopouzdanje i predstavu sopstvene vrijednosti sebe kao osobe.
Jedan od najbitnijih zadataka Psihologije sporta je i da vrati "sportski duh" i "fer-plej" i smisao sportu kao takmičarskoj aktivnosti te da spriječi dalju dehumanizaciju sportista (a posebno mladih), kao i da spriječi njihovo tretiranje kao potrošne robe, čija se vrijednost mjeri bojom metala koje su osvojili i namjerno preuveličanom vrijednošću transfera i ugovora, te da im pomogne da steknu ili povrate osjećanje samopoštovanja, ljudske vrijednosti i dostojanstva, jer je to jedini način da pokažu svoju vrijednost i postignu svoj maksimum.
