Borilačke vještine u 21 stoljeću – između tradicionalnog i modernog

Svi znamo za razne oblike tradicije ali kad se pokušava isti pojam definirati postaje zbunjujuće. Naime, svojevrsno pravilo koje se ponavlja iz generacije u generaciju naziva se tradicija. Tradicija je nešto što ne odstupa od pravila, nešto što se ponavlja dugi niz godina, iz generacije u generaciju, kontinuirano bez promjena.

Pojam tradicije (lat. tradere – prenositi, prenošenje) se definira, kao siječanja ili čuvanje priča i običaja iz prošlosti prenoseći ih iz generacije u generaciju, pritom poštujući procedure koje se ponavljaju generacijama, ponekad i bez zapisane riječi, isključivo usmenim putem. Ako kažemo da je netko tradicionalan znači da je konvencionalan, uobičajen i predvidljiv, da strogo poštuje običaje i pravila koja su davno donesena nekim tadašnjim dogovorom. 

Može se najjednostavnije reći da se pojam tradicionalan ili konvencionalan odnosi na nekoga tko se ponaša po nekim od prije ustaljenim pravilima i normama, bez želje za određenim uvođenjem novina, iz razloga jer je već sve unaprijed definirano te dogovoreno. Takva osoba ne teži za nečim što nužno mora biti novo ili moderno. Kada se danas kaže da je netko „moderan“, misli se ponajprije na to da je u skladu s vremenom, dok se za osobu za koju se smatra da nije u duhu sadašnjeg vremena, kao i da je u nečemu zaostala kaže da je tradicionalna.   

Bavljenje borilačkim vještinama u današnje se vrijeme pojavljuje u dva oblika kao  ratničko - borilačka vještina i kao sportska disciplina. U skladu s time postoje i dva osnovna  načina bavljenja borilačkim vještinama, vježbanje tzv. tradicionalnim načinom  gdje se osoba usavršava u vježbanju zahvata određene ratničko- borilačke vještine ili bavljenje borilačkim vještinama kao nekom od modernih sportskih disciplina. Bavljenje borilačkim vještinama tzv. tradicionalnim načinom uključuje i daleko veći aspekt filozofskog promišljanja kao i pridržavanja određenog kodeksa časti, dok je on u sportu nepotreban pa time i zapostavljen.

Možemo se zapitati, trebamo li u borilačkim vještinama isključivo biti tradicionalni ili možemo težiti i prema određenim promjenama i novinama. Također, i trebamo li prihvatiti sve što je moderno tako da živimo prema tim novim načelima i time njegovati ta nova načela koja su ponekad iskrivljena ili pokušati pomoću tradicije naći izvorna i zaboravljena načela koja služe životu. 

U borilačkim vještinama često čujemo kako su pojedini stilovi „tradicionalni“, dok se za neke druge stilove smatra da su moderni. No koji su to uistinu „moderni“ stilovi? Moderno je nešto što se dešava upravo sada, kako to latinski doslovno znači modo - upravo sada, a ono što mu je prethodilo time postaje post moderno. To znači da mnogi od tih novijih tj. „modernijih“ stilova nakon određenog vremena postaju post moderni tj. jednostavno više nisu u trendu, da bi tijekom vremena zbog svoje neučinkovitosti pojedini stilovi bili zapostavljeni pa i zaboravljeni.

Isključivo oni stilovi koji su se pokazali najboljima i najefikasnijima, kako svojim zahvatima tako i svojim načelima i pravilima, postepeno postaju tradicionalni. Često se za takav pojedini stil tj. za takav način obučavanja pojedinog stila u borilačkim vještinama, jednostavno koristi naziv - stara škola. Svako novo vrijeme sa sobom donosi i određene promjene. Iz tog razloga, kada pojedini majstori tokom vremena uvedu neka određena poboljšanja u pojedinim tzv. tradicionalnim stilovima to ne znači nužno da je došlo i do neke značajnije promjene samog stila. Poboljšati neki stil, osuvremeniti ga, i donekle modernizirati, ne znači i promijeniti stil iz tradicionalnog u neki novi stil, jer je u svojoj osnovi stil ostao nepromijenjen. Sve bitne tehnike, pravila i običaji stila, kao i kodeks časti su ostali nepromijenjeni. 

Promjene u određenom stilu započinju onda kada pojedini instruktori iz razloga kako bi za sebe stvorili neki drugačiji, po njihovom mišljenju suvremeniji stil, čine izmjene osnovnih tehnika. Bolje rečeno, dešavaju se u onom trenutku kada su ti pojedini instruktori započeli sa iskrivljivanjem te promjenama zahvata, pravila i običaja iz „staroga“ stila tj. mijenjanjem većine osnovnih zahvata, pravila ili običaja pojedinog tradicionalnog stila. Neki od tih instruktora su čak tamo gdje su smatrali da je to za njih neophodno potrebno učinili to i svojevrsnim nazovimo to „uništenjem“ onoga staroga u pojedinom stilu, i time su za sebe i svoje poklonike stvorili neki novi, drugačiji, i po njihovom mišljenju bolji i „moderniji“ stil.

No je li taj novostvoreni stil uistinu bolji i efikasniji u odnosu na stari. Taj novo nastali stil je svakako drugačiji. Možda on na neki način bolje prati sadašnje vrijeme tj. sadašnje trendove. Možda je trenutno i popularniji, ali to sve ne znači da je time i nužno bolji ili efikasniji. Većina od tih promjena kod pojedinih zahvata, kao i određene promjene pravila i običaja u stvaranju tog pojedinog „novog“ stila  često su se pokazale nepotrebnim i što je ključno - neučinkovitim. Ipak, s vremena na vrijeme, svako toliko se pojave i neki istinski majstori borilačkih vještina koji učine i određene „ značajnije“ promjene u pojedinim stilovima, kao i u borilačkim vještinama uopće. 

Takve značajnije promjene u borilačkim vještinama događale su se još u vrijeme Bodhidharme i njegova uvođenja 18 ruku Lo hana 520 godine. Svakako treba spomenuti i pojedine poznate značajnije promjene koje su u borilačke vještine uveli pojedini majstori kao npr. ; nove tehnike u borbi mačem nito-ryu koju je uveo poznati mačevalac Miyamoto Musashi (1584-1645). Promijene su se dešavale i na zapadu, kao primjer možemo navesti promjenu koju je 1867 godine učinio Markiz od Queensberrya kada je objavio prva sistematizirana pravila za boks. Godine 1899 promjene je uveo i  Edward Barton  - Wright, otvorivši klub u Londonu u kojemu su se na istom mjestu mogle vježbati različite borilačke vještine s Istoka i Zapada, kao npr. ; hrvanje, boks, savate,  mačevanje, judo i ju jitsu.  

Mijenjanje tradicije u borilačkim vještinama se nastavilo i kasnije, kao npr. ; uvođenje pravila o nošenju kimona bijele boje i pojasa crne boje koje je uveo majstor Jigoro Kano (1860 -1938). Promjene su nastale i kada su stari majstori s Okinawe odlučili prekinuti obiteljsku tradiciju poduke i prikazali svoju vještinu ostatku japanske nacije. Tada su se dosjetili kako bi bilo bolje da se nacionalna vještina nazove karate, prazna ruka (ili ruka praznine), nego da se koristi prijašnji naziv kineska ruka. Ova pretvorba značenja je bila lako izvediva jer riječ „kara“ može imati različito značenje a što ovisi o načinu pisanja. Čin preimenovanja se obično pripisuje Funakoshi Gichinu osnivaču Shotokan stila iako je promjenu predložio majstor Chomo Hanashiro a sam naziv je usvojen 1936 godine kao novi naziv. 

I od tada razvoj karatea, kao i nekih drugih borilačkih vještina, kreće drugačijim smjerom. Promjene počinju i s rangiranjem po boji pojasa, a koje je uveo majstor juda Mikonosuke Kawaishi (1899-1969). Značajnije promjene je učinio i majstor Yip Man (1893-1972) kada je osmislio spravu za vježbanje wooden dummy. Promjene su učinjene i u podučavanju borilačkih vještina na način da se dopušta podučavanje pojedinih borilačkih vještina, koje su nekada tradicionalno bile „zabranjene“ za strance, svim osobama bez obzira na njihovu rasu ili spol. Spomenimo i mnogobrojne demonstracije različitih borilačkih vještina i time pokazivanje određenih nekada „tajnih“ tehnika na Zapadu , a koje je započeo Bruce Lee (1940-1973), kao i mnoge druge promijene koje su danas u borilačkim vještinama uobičajene, pa samim time i - tradicionalne.  

Mnogi današnji sportski treneri, kao i instruktori raznih borilačkih vještina zapostavljaju tradicionalne i stare metode učenja i vježbanja. Oni se pravdaju time da su stare metode uvježbavanja već zastarjele u današnje vrijeme. Smatraju ih nedovoljno učinkovitim, poglavito u nekim današnjim „modernim“ borilačkim sportovima. Prava istina je ipak nešto drugačija. Naime, mnogi današnji instruktori, a još i više treneri sporta, stare tradicionalne metode vježbanja nisu nikada poznavali u potpunosti, pa ih i ne mogu u cijelosti niti pokazati svojim učenicima. Iz tog razloga, bolje im se je onda držati novijih i za njih poznatijih metoda vježbanja a koje su i sami prolazili. Nove generacije donose i nove metode te nova pravila u vježbanju, koja su „navodno“  znanstveno utemeljena, ali to ne znači i nužno bolja.

Neki stari sistemi vježbanja danas bi za mnoge vježbače tj. sportaše bili smiješni i potpuno nerazumljivi. Navesti ćemo nekoliko primjera različitih oblika vježbanja između starih majstora vještina i današnjih trenera. Tako primjera radi, da bi učenik uopće bio primljen u pojedinu školu, morao je dolaziti uzastopno i po nekoliko dana, a ponekad i duže, jer ih majstor navodno nije imao vremena primiti odmah. Tako bi novi učenici dolazili i čekali ispred dvorane (dojo-a) da ih majstor primi. Tako oni koji ne bi bili dovoljno strpljivi te ustrajali, odustajali bi već u samom početku. 

Nekada je bilo normalno da učenici poslije treninga ostanu i čiste dvoranu, danas da instruktor spomene nešto slično većina učenika bi to shvatila kao šalu. Stari učitelji vještina, nekada bi izbacili učenika kod kojega su primijetili neku od loših karakternih osobina (hvalisavost, nekontrolirana agresivnost, laž, škrtost ili gramzljivost i sl.), a da je isti učenik nije htio ili mogao ispraviti. Danas da instruktor (trener) nekom od učenika ukaže na neku njegovu negativnu osobinu, prije će se desiti da će učenik otići u drugi klub i kod drugog instruktora nego što će mijenjati sebe, svoje loše navike i stajališta. Nekada se nije moglo uči u dvoranu a da se učenik nije poklonio kako pri ulasku u dvoranu tako i posebno svom učitelju. Danas se taj običaj izbjegava i često propušta u pojedinim školama i kod nekih  instruktora. Tako iz istog razloga i uobičajeni tradicionalni pozdrav protivniku kod vježbanja na treningu, ili pozdrav protivniku na nekim takmičenjima često izostane. Slično je i u nekim mačevalačkim klubovima gdje pozdrav mačem prije vježbanja ili sportske borbe, često izostave.   

Nekada se je učitelj sam brinuo za svog učenika i on mu je bio određeni orijentir i uzor. Danas se za pojedinog sportaša brinu; trener, pomoćni trener, kondicioni trener, liječnik ili fizioterapeut, nutricionist te sportski psiholog, a uzor su im često neki imaginarni (često lažnih vrijednosti), trenutno popularni i slavni glumci ili sportaši. Nekada su majstori svoje učenike upoznavali sa potrebom meditacije, sa zen filozofijom ili taoizmom, a danas se za njih ne brine nitko, ili ponekad neki sportski psiholozi koji o pojedinoj borilačkoj vještini ili borilačkom sportu znaju oskudno malo.

Nekada se uz dugotrajan trening posebna pažnja posvećivala mentalnom vježbanju i jačanju koncentracije, danas se takav dio treninga uglavnom preskače i smatra nepotrebnim. Nekada su se vježbači uglavnom oslanjali na svoju vještinu, dok se danas više oslanjaju na svoju fizičku spremu (snagu, izdržljivost i sl.). Stari majstori bi slali svoje bolje učenike da za vrijeme zimskih mjeseci vježbaju koncentraciju te meditaciju ispod riječnih slapova, na -15 stupnjeva i po 30 min. Danas neki treneri svoje borce uranjaju u hladne kupke kako bi „očvrsnuli“ svoje tijelo te poboljšali prokrvljenost, ali uglavnom bez bilo kakve prethodne psihološke pripreme (meditacije).

Stari majstori su znali koristiti vještinu napada na akupunkturne točke na ljudskom tijelu (kin.- dim-mak, jap.- kyusho, atemi), dok današnji instruktori (treneri) o istom nagađaju. Neke vještine starih majstora danas su u potpunosti zaboravljene. Mnoga znanja i vještine danas se smatraju kao plod mašte ili određene legende o pojedinim majstorima i uzimaju se sa nevjericom. Neke od zaboravljenih tehnika nisu viđene već jako dugo godina. Evo primjera nekih zaboravljenih vještina starih majstora borilačkih vještina, koje u današnje vrijeme zvuče kao nešto nestvarno te izmišljeno. 

Između mnogih nevjerojatnih vještina, možemo navesti borbe s bikovima koje su se održavale na planinskom otoku Kreti (nalazi se između Grčke i Egipta) od 2000 pa do 1400 g.pr.kr., vještina se može vidjeti na freski koja se nalazi u palači u mjestu Knosu. Možemo navesti i način borbe s bikom koji je poznavao tamnoputi američki borac Bill Picket oko 1890 godine, na način da je zagrizao bika za donju usnicu te ga obarao na tlo. Svakako treba spomenuti i borbu sa bikovima na način majstora Masutatsu Oyama (izvođenu 60-tih godina prošlog stoljeća), koji je izveo nekoliko borbi u kojima je bikovima slomio rogove ili ih usmrtio. 

Danas zvuči nevjerojatno vještina gađanja iz puške iz koje se pogađa u manji novčić koji između prstiju ruke (između palca i kažiprsta) drži pomagač. Vještina je izvođena kao cirkuska atrakcija u vrijeme Annie Oakley, oko 1890 godine. Danas nevjerojatno zvuči i tehnika udaraca rukom poznata pod nazivom miang - chang (pamučni ili čelični dlan), koja je viđena u Kwantungu (Kina), 1928 godine u demonstraciji majstora K.Chung. Tehnika nikada u potpunosti nije otkrivena široj javnosti. Možemo navesti i tehniku razbijanja, tameshiwari, udarcem rukom   čelični dlan (za koju navodno postoje tri zvanično obznanjene metode, iako se i one uzimaju s nevjericom), takve tehnike su viđene kod pojedinih majstora stila kyokushinkai.

Za današnje pojmove nestvarno zvuči i izvođenje visokih nožnih udaraca iz skoka na visinama većim od tri metra i 50 centimetara koje su izvodili stari majstori vještine iz Kine i Koreje. Slična tehnika viđena je u Americi 1977. godine u izvođenju majstora Joo Bang Lee, koji je pred svjedocima skočio i zadao udarac nogom do visine od 3m i 66 cm. Možemo izdvojiti i tehniku bacanja noževa na većim udaljenostima (oko 10 m), kojima se pogađaju baloni koji se nalaze između partneričinih ruku i nogu a koja se nalazi na kotaču koji se okreće. Takva vještina   bila je dio cirkuske atrakcije izvođena oko 1935. godine (slično je viđeno u filmu Octopussy iz 1983 godine o Jamesu Bondu). 

Nevjerojatno zvuči i izvođenje tehnike udarca na daljinu vladanjem unutrašnjom bioenergijom tijela (poznavanjem upotrebe unutrašnje energije Chi), tj. vladanje bioenergijom koja nikada nije u potpunosti istražena i objašnjena. Tehnika se spominje još u kronikama japanskog mačevaoca M.Musashi, a zadnji puta je viđena prema očevicima (Michael Minick) u San Francisku i Hong Kongu 1970 i 1973 godine. Današnjim vježbačima borilačkih vještina a posebno sportašima borilačkih sportova mnoge od tih prije navedenih vještina zvuče nestvarno i kao plod nečije mašte. Neki sportaši ponekad se i izruguju s takvim po njihovom mišljenju „imaginarnim“ vještinama. Ipak, neosporna je činjenica da i u današnje vrijeme neki majstori borilačkih vještina iz „stare škole“, uz znanje meditacije i duboke koncentracije mogu natjerati svoje tijelo na iznimno velike napore, a kakvi su nezamislivi za mnoge današnje sportaše, koji gledaju u njih s čuđenjem ali i s velikim poštovanjem.

Treba svakako naglasiti da je za današnji sport  ukoliko se želi ostvariti određeni sportski rezultat potrebno mnogo odricanja. Sport kao i uspjeh na sportskim takmičenjima ima svoja kruta pravila i zakonitosti kojih se sportaš mora pridržavati ako želi uspjeh u njemu. Trening vježbača određene borilačke vještine i trening sportaša određenog borilačkog sporta poprilično se razlikuju. Uopćeno je mišljenje da sportaši napornije i ozbiljnije vježbaju, dok se vježbači iz „stare škole“ uglavnom samo „rekreiraju“. Takvo mišljenje je totalna besmislica jer je poznato     da su se neki vrsni majstori borilačkih vještina iz „stare škole“ podvrgavali izuzetno napornim i dugotrajnim treninzima, a dužina njihovih treninga iznosila je i po 2x3, a ponekad i po više sati. 

Velika većina tih majstora vještine nekada su se i sami takmičili, iako ne nužno i svi. Takav način treniranja pojedinih majstora vještine graniči s određenim fanatizmom tj. totalnom predanošću vježbanju i usavršavanju određene vještine. Također, uopćeno mišljenje da vježbači određenih vještina iz „stare škole“ uglavnom samo vježbaju zahvate koji su u modernom sportu te pravilima sportske borbe nedopušteni, nikako ne stoje. Takvi vježbači borilačkih vještina uglavnom mnogo kompleksnije i svestranije proučavaju, vježbaju i doživljavaju određenu borilačku vještinu, a njihovo poznavanje određene vještine je potpunije i obimnije u odnosu na sportaše. Primjera radi možemo navesti izvođenje kata (formi) koje sportaši ne izvode iz osnovnog razloga vježbanja vještine ili znanja osnova tehnike (bunkai) u kati, već isključivo kao izvođenje kate kojom će zadiviti publiku, suce, i osvojiti  trofeje.  

Često se može postati i vrhunski sportaš a da sama tehnika tj. izbor tehnike potrebne za uspjeh u tom sportu bude prilično oskudan, kao npr. svega nekoliko specijalki, a u odnosu na širok i šarolik dijapazon tehnika dotične vještine. Tako primjera radi možemo navesti da od tridesetak nožnih udaraca koje se izvode u tae kwon do vještini, sportaši -  takmičari na takmičenjima izvode najčešće svega pet do šest udaraca. U karateu, od oko 30 poznatijih i priznatih kata, sportaši - takmičari učestalo izvode tek nekih šest do sedam kata. Iz velikog izbora raznih judo tehnika u sportskom judu izbačene su mnoge tehnike, kao npr. neke tehnike  pomoću nožnih bacanja, kao i razni drugi zahvati iz judo vještine. Slično je i u drugim borilačkim sportovima. U svim borilačkim sportovima, sportskim pravilima su tako ograničili sportašima njihov izbor dozvoljenih tj. primjenjivih tehnika.

Danas se izrađuju tabelarni prikazi za svaku od potrebnih osobina za pojedinog sportaša, a u trenažnom se procesu u mnogome koristi razna elektronska tehnika. Današnji treninzi sportaša su programirani i znanstveno utemeljeni, te vođeni pod nadzorom školovanih stručnjaka. Pa ipak, ponekad se na raznim takmičenjima a još češće u borbama pojedinaca između određenih stilova, može vidjeti da borci koji su trenirali tj. vježbali pod nadzorom nekog od starih majstora borilačkih vještina na tradicionalan način principom – stare škole, pobjeđuju. Očito je da ono što je tradicionalno u borilačkim vještinama ima i svoje stoljećima provjerene vrijednosti.