Vigilante

Vigilantizam je izraz kojim se opisuju aktivnosti privatnih građana koji, u nastojanju da zaštite svoj život ili život članova svoje obitelji, svojih susjeda tj. sugrađana ili prijatelja, svjesno krše zakon, neovlašteno preuzimajući policijske i pravosudne ovlasti. Nažalost, takve aktivnosti često za posljedicu imaju nasilje prema stvarnim ili navodnim prijestupnicima kojima je pri tome ugrožena sloboda, tjelesni integritet, a u krajnjim slučajevima i život. Osoba koja poduzima vigilantske aktivnosti se naziva vigilante. Vigilantizam se također slikovito opisuje i kao – preuzimanje zakona u svoje ruke.

Vigilantizam je fenomen koji se obično pojavljuje na područjima gdje je iz različitih razloga zakazalo funkcioniranje državne vlasti, najčešće iz razloga jer ona nije dovoljno čvrsto uspostavljena ili je opterećena određenom lokalnom korupcijom i nesposobnošću. Sva zakonodavstva na vigilantizam u načelu gledaju negativno,a također se povezuje s negativnim fenomenima  kao što su rasne, etničke, vjerske, seksualne, političke i druge predrasude zbog kojih se vigilantske djelatnosti mogu pretvoriti u linč i nerede, odnosno masovno nasilje.   

Usprkos toga, koncept vigilantizma često uživa popularnost u javnosti, pogotovo u društvima suočenima s eksplozijom kriminala i sličnih oblika društvene patologije. Vigilantizam je čest motiv u popularnoj kulturi gdje se vigilanti prikazuju kao protagonisti, odnosno osobe koje su prisiljene "istjerivati" pravdu u nedostatku redovnih, odnosno "konvencionalnih" metoda. Neki od primjera su i razni super heroji odnosno "maskirani osvetnici", posebno popularni u američkim stripovima  sredinom prošlog stoljeća.

Riječ vigilante potječe od latinske riječi vigilans koja se može prevesti kao ; oprezan, pažljiv, obazriv, budan ili brižljiv. Kao primjer često se ističe latinska izreka - vigilantibus leges sunt scriptae ; zakoni su pisani za oprezne ili da bi čovjek mogao štititi svoje pravo, treba ga budno čuvati. Riječ je kao takva poznata još od davnina, te je često upotrebljavana u svojim različitim oblicima u raznim svjetskim jezicima kao na primjer; vigil, vigilante, vigilance, vigilare, vigilancias, de vigilantes i drugo.

Pojava vigilantizma poznata je još u davnoj prošlosti, kao primjer možemo spomenuti poznatu legendu iz Biblije o kralju Davidu kao i mnoge različite legende iz poznatih svjetskih mitologija (Egipatska, Kineska, Indijska i dr.), pa neke dijelove iz Homerovih epova, Indijsku Ramajanu i drugo. Ipak, svjetski najpoznatija legenda o borcu za pravdu – vigilanteu tj. osobi koja pomaže siromašnima i obespravljenima je Engleska legenda o Robin Hoodu.

Nažalost i u sadašnje, kažimo, moderno i civilizirano vrijeme, pojava vigilantizma nije strana.

I danas se često pojedine osobe ili određene skupine osoba moraju zauzeti za očuvanje nekih od svojih osnovnih stečenih ljudskih prava i sloboda. Tamo gdje institucije tj. državna vlast zakaže, kao npr.; u pojedinim izoliranim pokrajinama, nekim većim gradskim četvrtima i drugdje, ljudi su vrlo često primorani zauzeti se za sebe te pravdu uzeti u svoje ruke. Iz tog razloga, u današnje vrijeme pojava vigilantizma među stanovništvom u velikim svjetskim metropolama nije neuobičajena.

Često zbog raznih nasilnika, provalnika, uličnih bandi, maloljetnih delikvenata, ponekad i nekih korumpiranih policajaca ili državnih dužnosnika, mnoge osobe su primorane štititi neka od svojih temeljnih ljudskih i građanskih prava. Možemo kazati da danas gotovo da nema    države u svijetu u kojoj u nekim njenim dijelovima tj. u nekim od njenih pokrajina, nemaju problema sa manjom ili većom stopom kriminala. U onim zemljama gdje je stopa kriminala veća ili je u stalnom porastu, stanovništvo toga kraja je primorano zaštititi se i boriti protiv kriminala. 

Iako je u široj javnosti popularna pojava vigilantea tj. osobe koja će u određenoj sredini u kojoj vlada bezakonje djelovati kao borac za određena ljudska i građanska prava i pravdu, u borbi protiv kriminala takve su osobe često prepuštene sebi i nekolicini svojih članova familije, ili nekih od svojih dobrih prijatelja. Neka ozbiljnija podrška tj. pomoć u djelovanju od šireg društva uglavnom će izostati, ili će ona biti zanemariva. U nekim područjima gdje vlada bezakonje, djelovati kao civilni borac protiv kriminala je iznimno opasno. Uvijek postoji mogućnost osvete od strane pojedinih kriminalnih skupina kao što su npr.; skupina raznih nasilničkih delikvenata, maloljetničkih bandi, uličnih bandi, preprodavača narkotika, organizatora prostitucije ili  organizatora nelegalnih kladionica i drugo.

Modus operandi (M.O.)

Termin modus operandi najčešće se koristi u kaznenopravnim znanostima, posebice u kriminologiji, kriminalistici i kriminalnoj psihologiji, kako bi se označio način počinjenja kaznenog djela jednog ili više počinitelja. Pod  pojmom modus operandi smatra se određeni način učestalih radnji i počinjenja zločina pojedinih kriminalaca i kriminalnih skupina. Smatra se kako se analizom već izvršenih radnji prilikom počinjenog kaznenog djela može pomoći u njegovom otkrivanju i hapšenju. Isto tako se može koristiti i prilikom povezivanja više različitih zločina te utvrđivanja veze među njima.

Iako će nekima to zvučati čudno ali modus operandi tj. način djelovanja za veliku većinu kriminalnih djela i počinjenja zločina nije se mijenjao već više od dvjesto godina. Primjera radi, još je 1837 godine pisac Charles Dickens u svom poznatom romanu Oliver Twist opisao neke tipične oblike kriminalnog ponašanja maloljetničkih bandi. Sličan modus operandi djelovanja kriminalnih maloljetničkih bandi možemo pronaći i u poznatoj knjizi „ Mi djeca s kolodvora Zoo“, koja govori o životu narkomanke Christiane V.Felscherinow, izdanoj 1978 godine tj. čak 140 godina kasnije. Istovjetan  modus operandi može se pronaći i u poznatom romanu „Medvjeđi ples“ izdanom 2014 godine u Švedskoj autora Anders Roslunda, koji govori o najbezobzirnijoj ali i najinventivnijoj kriminalnoj bandi u Švedskoj. Ovo su samo neki od primjera, a kakvih ima mnogo.

Sve maloljetničke ulične bande koriste već odavno dobro uvježban i provjeren način djelovanja. Kao prvo nikada ne djeluju sami, već isključivo u grupi. Grupa broji najmanje tri  maloljetna člana, a broj članova često može biti i daleko veći. Njihov modus operandi je odavno poznat, vrlo je učinkovit i dobro isproban. Dakle, jedan maloljetnik žrtvi odvlači pažnju,za to vrijeme drugi maloljetnik čini kriminalnu radnju krađe (najčešće džeparenje),dok treći maloljetnik čeka da mu se u prolasku pokraj njih preda ukradena stvar s kojom će on neopaženo napustiti mjesto krađe. Ukoliko bi žrtva ili neka druga osoba i posumnjala u maloljetnike koji se nalaze pokraj žrtve tj. pokradene osobe, kod njih neće pronaći otuđenu stvar, a samim time  teško da će moći dokazati krađu.

Mnoge ulične bande, kao i razni kriminalci, često za svoje kriminalne radnje koriste maloljetnike ili maloljetničke bande, jer im se tada teže može dokazati neko kazneno djelo, a i sam zakon je mnogo blaži te štiti maloljetnike zbog njihovih godina. Upravo zbog te činjenice što ih zakon štiti, maloljetnički delikventi ponekad čine i teške zločine. Žrtvi napada, sasvim je svejedno je li ona žrtva neke od svjetski poznatih uličnih bandi ili je ona žrtva neke od lokalnih skupina maloljetničkih delikvenata. Posljedice po žrtvu u oba slučaja mogu biti katastrofalne, pa i kobne. Bezobzirnost i svirepost tih bandi u činjenju zločina u oba slučaja može biti zastrašujuća.

Često u svom začetku te zločinačke radnje započinju sa počinjenom manjom štetom, kao npr.; oštećenjem vozila, krađom nekih dijelova vozila ili krađom benzina iz vozila, krađom nekih stvari iz dvorišta, iz garaže, ponekad s razbijenim izlogom obližnje trgovine i pokojom ukradenom stvari. No ubrzo se kriminalne radnje pretvore u pljačku stanova, pljačku trgovina, pljačku banaka, iznudu novaca od lokalnih trgovaca, čestim zastrašivanjem građana, kao i niza drugih kaznenih djela. Mnoge ulične bande neće se ustručavati počiniti i najsvirepija kaznena djela pa i ubojstva. Kako bi se obranila od njihova napada tj. zaštitila sebe ili članove svoje familije od zločina tih bandi, žrtva njihova napada mora imati veliku hrabrost te odlučnost u obrani svojih prava.

Lokalne ulične bande ili maloljetničke bande najčešće napadaju svoje žrtve u noćnim satima, a za svoju žrtvu uglavnom izabiru „slabije“ osobe za koje pretpostavljaju da im neće pružati otpor (najčešće starije ili slabije osobe). Ukoliko bi im njihova žrtva pružila otpor, najprije će započeti sa zastrašivanjem osobe, da bi kasnije nastavili i sa učestalim napadima na svoju žrtvu. Žrtva njihova napada neće se više osjećati sigurno. Morati će živjeti sa učestalim strahom za svoj život ili život nekih od članova familije. Pomoć od institucija državne vlasti (policije ili nekih drugih institucija državnih vlasti), biti će simbolična, neučinkovita i uglavnom nepravovremena. Iz tog razloga žrtva napada uličnih bandi imati će osjećaj da je prepuštena sama sebi, te da se mora sama obraniti onako kako zna i umije.

U javnosti uglavnom prevladava mišljenje da se ulične bande nalaze i okupljaju samo u pojedinim „ozloglašenim“ dijelovima grada, dok ih u drugim, nazovimo ih „boljim“ četvrtima grada nema, ali to nije tako. Kod kupnje kuće ili stana, kupac traži da se u njegovoj blizini nalazi neko parkiralište ili podzemna garaža, neka trgovina ili supermarket, da je blizu autobusna ili neka druga stanica javnog prijevoza (podzemna tj. metro i slično), da je u blizini škola, kao i neko sportsko igralište, neki sportski centar, da je u blizini nekog parka, nekih poslovnih zgrada, da je u blizini restorana, kafića ili nekog bara, i slično. U trenutku kupnje, kupac neće razmišljati da su upravo to sve mjesta na kojima se često okupljaju razne kriminalne skupine, kao npr.; maloljetničke bande, lokalne bande, preprodavači opojnih narkotika, konzumenti droga, ovisnici o alkoholu, beskućnici, razne osobe neprihvatljivog ponašanja, mlađe osobe – adolescenti koji tamo provode svoje vrijeme uz glazbu, piće, pa često i uz konzumaciju droga.

Žrtva napada raznih kriminalaca je najčešće neka starija osoba, kojoj npr. pljačkaši vozeći se na motociklu ili motoru, istrgnu iz ruke torbu sa hranom ili torbu sa novčanikom i osobnim stvarima. Ponekad joj sa vrata istrgnu zlatni lančić, ili je dočekaju na ulici i uz oružanu prijetnju je opljačkaju. Pljačkanje, zastrašivanje, naguravanje ili premlaćivanje, prijetnje ubojstvom, pa čak i ubojstva, je svakodnevica koju moraju trpjeti građani iz pojedinih kvartova grada gdje vlada određeno bezakonje. Ponekad se čak niti u elitnijim tj. skupljim dijelovima grada pojedini stanovnici tih četvrti ne osjećaju sigurno. Zna se dogoditi da i dobrostojeći, ali besposleni i neodgojeni mladići ili djevojke stvaraju nerede u četvrti te čine kriminalne radnje, ne zbog neke koristi već isključivo iz želje za adrenalinom tj. određenim uzbuđenjem. Njihova bezobzirnost i svirepost prema svojoj žrtvi, može biti istovjetna najozloglašenijim uličnim bandama.

Vigilante

Da bi se pojedina osoba mogla zaštititi i oduprijeti se svojim zlostavljačima prije svega mora imati hrabrosti da to učini. No hrabrost nije dovoljna, jer mnogi hrabri građani su završili pretučeni u bolnici, a neki su i smrtno stradali u obračunu sa kriminalcima. Uz hrabrost, vigilante mora posjedovati i određena znanja, kao i prijašnje iskustvo u borbi s kriminalcima. Svakako da takva osoba treba biti dobar poznavatelj neke od borilačkih vještina. Ipak, za takvu osobu od iznimne je važnosti njeno prijašnje iskustvo u uličnim tučnjavama. Pripadnici uličnih bandi nisu sportaši tj. takmičari koje ćete zateći u sportskom ringu ili borilištu, na ulici nema suca koji će prekinuti borbu, a svaka pogreška može biti kobna. Zato u takvim situacijama uz znanje, iskustvo ima presudnu ulogu.

Najčešće je vigilante osoba koja iza sebe ima iskustvo rada u vojsci, policiji, nekim zaštitarskim organizacijama ili je dobar poznavatelj neke od borilačkih vještina. Koliko god to nekima čudno zvučalo, ali najbolji su vigilante one osobe koje su u mladosti i same bili u doticaju sa kriminalom i određenim kriminalnim radnjama. Drugim riječima, mogli bismo reći one osobe koje dobro poznaju teren tj. ulicu i surove zakone uličnih bandi. Osobe kojima    zastrašivanje od strane uličnih bandi ne predstavlja problem, i koje su spremne biti prema pripadnicima bandi jednako okrutne u obrani svojeg mjesta boravka. Svakako da je poželjno da takva osoba ima suradnike, možda članove svoje familije, prijatelje, ili nekoga od susjeda koji su voljni pomoći. Što je broj suradnika veći, lakše će spriječiti razne kriminalne radnje.

Udruživanje građana – civila u grupe koje se bore protiv raznih kriminalnih skupina poznato je još od najranije povijesti. Čak i neki od najpoznatijih filmskih klasika bave se upravo tom tematikom, kao npr.; japanski film „ Sedam samuraja “ od režisera Akira Kurosawe, kao i  njegova američka verzija film „ Sedam veličanstvenih “ režisera John Sturgesa, što samo dokazuje tvrdnju da je tematika vigilantizma i ranije bila aktualna te dobro poznata. Poslije tih filmova tematika vigilantizma postala je još popularnija te zastupljena u mnogim filmovima, a razni  likovi vigilantea su bili vrlo popularni i dobro primljeni kod gledaoca. Bilo je i onih koji su se htjeli poistovjetiti sa raznim filmskim likovima – vigilantea. No film je fikcija, a stvarnost je u mnogočemu drugačija i mnogo opasnija.

Iako je Engleska legenda o vigilanteu Robin Hoodu najpoznatija, u Europi je sredinom 15 stoljeća bilo više raznih civilnih skupina  građana  koje su  povezivali s vigilantizmom , kao npr. u Sardiniji, Siciliji, Španjolskoj, Hrvatskoj Rusiji te Njemačkoj. Iako je pojam vigilantizma bio dobro poznat svuda u svijetu, u Americi je bio posebno zastupljen. Tako je primjera radi već 1840 godine u Americi oformljen Philadelphia Vigilance Committee,da bi desetak godina kasnije, 1851 godine bio oformljen The San Francisco Committee of Vigilance, kao najpoznatiji takve vrste. Iako je između dva svjetska rata u svijetu djelovalo više skupina vigilantea, njihov se je broj uvelike povećao odmah poslije drugog svjetskog rata. Tako možemo spomenuti poznatije vigilantske skupine u Tajlandu, Irskoj, Engleskoj, Italiji, Španjolskoj, Rusiji, Kini, Japanu Južnoj Africi, Australiji, Nigeriji, Kolumbiji, Filipinima, Meksiku te Americi, u kojoj je djelovalo čak nekoliko različitih vigilante skupina.

Jedna od najpoznatijih vigilante skupina u svijetu je američka The Guardian Angels, neprofitna internacionalna organizacija koja je oformljena 1979 godine u New York City- u, a njen je osnivač izvjesni Curtis Sliwa. Organizacija je prvotno zamišljena za borbu protiv pljačkaša i nasilnika u metrou - podzemnoj željeznici New Yorka, da bi se njeno djelovanje postepeno proširilo na 14 država svijeta i to u više od 140 gradova. Organizacija podučava svoje članove kako spriječiti kriminalce u počinjenju zločina te kako ispravno učiniti civilno uhićenje nad kriminalcima. Kako bi to mogli učiniti članovi organizacije imaju učestale treninge iz više različitih borilačkih vještina.Njihovo znanje samoobrane je od velike važnosti.

Osoba koja živi u jednom od takvih kriminalnih područja, gdje vlada svojevrsno bezakonje, te postaje žrtvom kriminalaca kao što su npr.; razne maloljetničke bande, ulične bande, preprodavači narkotika, narkomani, beskućnici, lopovi, prevaranti, utjerivači dugova, kockari, pljačkaši, lokalne siledžije i drugo, može izabrati između dvije opcije. Prva opcija, koja je često i najpametniji izbor je preseljenje na neku drugu lokaciju u gradu ili čak i odlazak sa tog područja. Druga opcija je beskompromisna borba za svoja prava, u kojoj će osoba koja je žrtva kriminalaca snositi određene posljedice svoje odluke o ostanku tj. takva osoba će biti i fizički i mentalno maltretirana od strane kriminalaca. Ostanak na tom području znači postati vigilante, te biti spreman na posljedice. Treća opcija, opcija određenog suživota sa kriminalcima na tom području, bez obzira koliko će osoba biti tolerantna, neće biti moguća.

Ona osoba koja se odluči biti vigilante i boriti se za određena ljudska prava protiv kriminalaca i kriminalnih skupina na području na kojem vlada bezakonje, treba biti svjesna sa kojim će se sve posljedicama morati suočiti. Takva osoba mora biti spremna da će od strane uličnih bandi  tj. kriminalaca biti učestalo izložena zastrašivanju i prijetnjama, napadima na sebe i svoju imovinu, napadima na svoje članove familije ili prijatelje. Također, Vigilante, borac za pravdu, neće se samo morati znati nositi sa kriminalnim skupinama, već će se zbog svojih aktivnosti morati znati nositi i sa činjenicom da pred organima državne vlasti njegov status će biti gotovo pa izjednačen sa statusom kriminalaca protiv kojih se bori. Upravo oni organi državne vlasti od kojih je zatražena pomoć i intervencija u borbi protiv kriminalaca i kriminalnih skupina , umjesto da mu pomognu, nastojati će zaustaviti aktivnost vigilantea.

Život u područjima gdje vlada bezakonje, uz stalna zastrašivanja, učestale pljačke i provale, napade na sumještane, kao i mnoge druge razne kriminalne aktivnosti, tjera mještane toga kraja na očajnički čin borbe protiv tih kriminalnih zločina. Oni najhrabriji među njima koji su spremni obraniti se od kriminalnih skupina, zaštititi sebe, svoju familiju, svoje sumještane i prijatelje, oni koji se zauzimaju za provedbu pravde i zakona tamo gdje ih nema ili nisu dovoljno učinkoviti, takve osobe nazivamo – vigilante.